Čega se boji Dragan Čović i zašto traži spas u Miloradu Dodiku?

0

Da bi ostali neutralni u pogledu na politiku BiH, koja se mjenja iz dana u dan, moramo se dotaći svakodnevnih napada Čovića i Dodika na razum BH građana, državne institucije i zasigurno jedan od najvećih napada posljednji ali ne i zadnji, napad na Obavještajnu službu BiH.

Očekivati je svakako da će napadi i udari Čovića, Dodika i njihovih istomišljenika na razum bh. građana i njene institucije putem svojih medijskih kanala unutar BiH pa tako i u Srbiji i Hrvatskoj ići iz sata u sat – svakodnevno.


Vuk na vuka ni u toru neće,a kamo li brat na brata svoga

Da bi situaciju bila jasnija građanima ove napaćene zemlje ali i građanima susjednih zemalja, moramo se vratiti na ulogu Dragana Čovića u hapšenju desetorice Hrvata u Orašju a sve radi zaoštravanja odnosa sa Bošnjacima uz podršku Milorada Dodika.

Očito je Čović znao za hapšenja hrvatskih boraca, a prema pouzdanim informacijama i kreirao ih kako bi pripremio klimu kojoj je cilj zaoštravanje odnosa prema bošnjačkom nacionalnom korpusu, čineći to zajedno s Dodikom, svojim vjernim prijateljem i saveznikom, a izgleda da su i domaćini, hrvatski generali, znali s kim imaju posla.

Kako bosanskohercegovačka pravosudna tijela, nadležna istražna tijela, sigurnosne i obavještajne agencije i Tužilaštvo vode protiv Dodika i Čovića višemjesečne istrage uglavnom vezane za korupciju i privredni kriminal, ovaj dvojac se odlučio za strategiju stvaranja haosa kako bi od sebe stvorio stigmu žrtve kada bude optužen, kao i stvaranje paradigme njihovog progona zbog zaštite nacionalnih interesa, odnosno njih samih kao žrtava međunarodnih urota. Izabrali su na prvi pogled dobru strategiju, jer u zemlji gdje ljudi nemaju od čega živjeti, iz koje se svakodnevno iseljavaju hiljade ljudi u potrazi za poslom i boljim životom, najlakše je prodati priču da će zbog ratnih zločina biti optuženo oko četiri hiljade bivših ratnih veterana svih naroda.

Činjenica da u slučaju hapšenja heroja obrane Orašja, tzv. mehkog trbuha Herceg-Bosne, u nijednoj fazi nisu učestvovali Bošnjaci, nego su čitavu operaciju proveli ljudi bliski Dodiku i Čoviću, potvrđuje tezu da je cilj bio destabilizacija odnosa između Hrvata i Bošnjaka, te se Dodik pokazao pametnijim od Čovića. Valja napomenuti da je prema dobro upućenim izvorima naredba o hapšenju Hrvata zaobišla Pericu Stanića, direktora SIPE (Agencije za istrage i zaštitu svjedoka) i prijatelja ljutog Dodikovog neprijatelja, ministra sigurnosti Dragana Mektića, te je operacijom rukovodio Stanićev zamjenik Đuro Knežević, Hrvat iz Orašja kojeg je na tu dužnost imenovala Hrvatska demokratska zajednica, čiji je predsjednik Dragan Čović.

Tužilac koji je SIPA-i naredio hapšenje pripadnika HVO-a zove se Milanko Kajganić, a eminentni je član Dodikove stranke i ovo mu je jedini ozbiljni proces od kada radi u Tužilaštvu BiH, dok je čitav radni vijek proveo na raznim policijskim dužnostima u MUP-u bh. entiteta Republike Srpske, a nakon što je položio pravosudni ispit radio je kratko u banjalučkom tužilaštvu prije nego što je postao državni tužilac.

Sudija koji je odredio pritvor desetorici Hrvata je Siniša Gluhajić iz Tuzle, dugogodišnji advokat u Beogradu, također Srbin i vrlo blizak Dodikovoj stranci, a dosadašnja praksa je bila da nikada tužilac i sudija ne budu pripadnici istog naroda.

Postavlja se pitanje, kako Dodik i Čović mogu pomoći ljudima protiv kojih je već završena istraga, ili žele uputiti poruku “kadija te tuži kadija te sudi” ili se radi o žrtvovanju sitnih riba kako bi se pokušale ublažiti optužnice koje se odnose na pripadnike Hrvatske vojske, od kojih su neki postali ozbiljni političari, a drugi ministri.

Kako se na teritoriji Bosne i Hercegovine vodi hibridni rat između najmoćnije i jedine velesile, Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika, te Rusije, sukob poprima ozbiljan geopolitički karakter, jer je glavni ruski cilj spriječiti ulazak ove višenacionalne države u NATO i EU. Bh. entitet Republika Srpska i njen lider Dodik sve čine da spriječe ulazak BiH u NATO i EU, a u tome im pravu podršku daje Dragan Čović, koji u svojim javnim nastupima nikad nije izrekao nijednu lijepu riječ o Sjevernoatlantskom savezu iz vrlo jasnih razloga.

Da bismo pojasnili zašto je Čović toliko ovisan o podršci Srba, moramo se vratiti na početak njegove karijere. Kao netom završeni student Mašinskog fakulteta u Mostaru, odmah je dobio posao u fabrici Soko koja se bavila proizvodnjom borbenih aviona Orao i Galeb i bila je po tom pitanju od goleme važnosti za Jugoslavensku narodnu armiju. Uz strogu sigurnosnu provjeru svakog budućeg zaposlenika, JNA je vodio računa i o ideološkom profilu zaposlenika i o njegovoj pouzdanosti, posebno kad je riječ o Hrvatu.

Kao student Čović se izjašnjavao kao Jugoslaven, a uredno se potpisivao ćirilicom, što mu je očito dalo dobru šansu za zapošljavanje i strelovito napredovanje u vojnoj fabrici gdje je radio kad je počeo rat i agresija na Republiku Hrvatsku, no to ga nije sprječavalo da i dalje obavlja remont i proizvodnju borbene tehnike koja je sijala smrt u Hrvatskoj. Svojim predanim radom dogurao je u sam vrh jednog od najjačih preduzeća JNA te tu dočekao početak rata u BiH, kada bježi u Split gdje ga je ulovila Vojna policija, koja ga je deportovala u Mostar. Postoje čvrste indicije da je Čović bio osoba od velikog povjerenja jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe poznate kao KOS.

Kako su do osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na njenom čelu uvijek sjedili bivši članovi Komunističke partije te saradnici Udbe i KOS-a ta se tradicija nastavila 2005., kada Čović postaje njen čelnik. Sve izgleda čudno, ali tradicija uvijek ostaje imperativ i u njegovu slučaju, kad on nasljeđuje svog bliskog prijatelja i saradnika Barišu Čolaka, nećaka čelnika jugoslavenske savezne Službe državne bezbednosti, poznate kao savezna Udba. I dan danas bosanskohercegovačkim HDZ-om upravljaju uglavnom bliski članovi porodica koji su obavljali visoke funkcije u komunističkoj Jugoslaviji, koji uz nadzor gotovo svih bitnih političkih funkcija koje pripadaju Hrvatima kontrolišu i sve važne privredne subjekte kao što su Elektroprivreda, Aluminij, Bolnica u Mostaru, Univerzitet u Mostaru, te poznati dnevni list.

Danas je Čović vlasnik vile koja se nalazi u mostarskom naselju Bare i procjenjuje se na oko pet miliona maraka, te kuće na moru i nekoliko stanova. Njegova supruga je obavljala niz unosnih poslova kao advokat za vodeće kladionice u BiH. O rezultatima istrage koja se vodi o čelniku HDZ-a, izvori portala “Dnevno” tvrde da će javnost ubrzo saznati mnoge šokantne pojedinosti.

Kada je Ivo Sanader postao premijer Republike Hrvatske pokrenuo je proces rušenja Dragana Čovića s mjesta predsjednika HDZ-a BiH, ali nije bio svjestan da u tome neće uspjeti te je s Lukom Bebićem i Andrijom Hebrangom pokrenuo rezervni plan – stvaranje danas minornog HDZ-a 1990.

U vrijeme glavne bitke za spas Dragana Čovića presudnu ulogu imaju Srbi iz bh. entiteta Republike Srpske i Beograda, dakle Dodig i Boris Tadić, kao i izuzetno snažne i moćne ruske veze o kojima se do nedavno nije gotovo ništa znalo, koje su po procjeni dobro obaviještenih izvora izgleda bile presudne, a o kojima će se uskoro znati puno više.


Bivši prijatelj je gori nego neprijatelj

Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, “negirao je” da je na njega pokušan atentat kod Čapljine u Oktobru 2016. godine
“Ne vjerujem da se neko time bavi. Privatno nisam nikom dužan u zadnjih 50 godina niti je meni neko dužan. U politici govorim ono što mislim i radim tako. Vjerovatno ima ljudi koji se ne slažu sa mnom, ali da bi neko pokušao nešto slično ne vjerujem“, kazao je Čović, dodajući da ako ima onih koji razmišljaju o atentatu, time treba da se bave institucije države.
Njegova izjava krajnje je neuvjerljiva, vrlo vrlo oprezna, nije eksplicitna negacija, ali jeste očekivana, jer se Čović poslije oružanog napada kod Čapljine veoma uplašio i sa najbližim saradnicima dogovorio da se prikrije cijeli slučaj.
Prije mjesec dana u blizini Čapljine, pucano je na automobil u kojem se nalazio Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i hrvatski član predsjedništva BiH. Preciznije, na Čovića je pucano tačno u mjestu Žitomislići, udaljenom desetak kilometara od Čapljine i dvadesetak kilometara od Mostara.Oni su još naveli da Čović nije nijednu instituciju obavijestio o oružanom napadu na sebe, ali da institucije jeste obavijestio o prijetnjama po život koje su mu upućene prije i poslije pokušaja atentata.

Dragan Čović više nema podršku Hrvata u BiH, a odavno ni umirovljenih generala HVO-a, poput Mije Jelića, za kojeg kažu da je upravo on odgovoran za zastrašivanje Dragana Čovića i prvi “namjerno” neprecizni pucanj. Zanimljivo je da je nakon napada, Dragan Čović hitno otputovao u Banja Luku na sastanak sa Miloradom Dodikom.

Dragan Čović mora otići, riječi su umirovljenih generala HVO-a i visokih dužnosnika u Hrvatskoj. Jedini je odgovoran za masovno iseljavanje Hrvata iz BiH.

Podsjećamo na izjavu visokog predstavnika u BiH koji je rekao vrlo precizno “Hrvati moraju odlučiti jesu li dijaspora ili konstitutivni narod”, a za ovakve izjave zaslužan je upravo Dragan Čović i njegova politika djeljenja BiH sa Miloradom Dodikom.


Čuvaj se tihe vode i psa koji ćuti

Dok je dr. Dragan Čović prodavao maglu Hrvatima Bosne i Hercegovine da je njihov jedini i najbolji predstavnik, uporedo se sastajao sa najvišim zvaničnicima
Republike Srbije, Srpske Pravoslavne Crkve i predstavnicima manjeg bh. entiteta RS da bi razrađivali plan daljeg djeljenja Bosne i Hercegovine.

Da, Dragan Čović je posjećivao tajno Beograd i Banja Luku, a da bi to neprimjetno radio dok zaslijepljeni bh. građani navijaju za njega, zamjenio je luksuzni Audi koji su plaćali građani BiH sa avionom manjeg bh. entiteta Republike Srpske.


Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju

Put dr. Dragana Čovića je vezan za partijsku strukturu Saveza komunista a njegovo strelovito napredovanje je vezano za strukture koje su upravljale procesima u vojnoj tvornici SOKO u Mostaru, te je bitno napomenuti da bez čvrstih garancija nitko tko nije provjeren i podoban nije mogao dobiti posao u prestižnom gigantu koji je proizvodio vojne avione za potrebe JNA. Detaljnu provjeru i garanciju su davali ljudi službe državne bezbjednosti i organi bezbjednosti JNA poznati kao KOS. Poznato je da je Čović bio blizak jednim i drugim i da se kao student potpisivao ćirilicom te izjašnjavao kao Jugoslaven.

Ono što je najbitnije je činjenica da današnji hrvatski veleposlanik Ivan Bandić 1990. i to 25. lipnja pošteno odrađuje svoj udbaški posao i to u vrijeme kada se formiraju Hrvatska demokratska zajednica BiH a već je odavno u Republici Hrvatskoj ustrojen Tuđmanov HDZ dok je za Miroslava Musića, koji je prevalio „trnovit“ put od borca protiv neprijateljske ustaške emigracije, pa do operativca HIS-a kojim rukovode Miroslav Tuđman i Josip Perković, pa do konzula u Moskvi i danas čelnika hrvatske SOE-a.

Koji su pravi razlozi da bivši djelatnici mostarske udbe, Musić i Bandić postignu velike i uspješne karijere samo možemo pretpostaviti, no obojici je ključna veza Drago odnosno Stanko Čolak, po svemu sudeći mentor Dragana Čovića i skoro čitavog vodstava bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Da li se vrh te hobotnice nalazi u Beogradu ili Moskvi teško je dokazati ali niz činjenica upućuje na takav zaključak.

Leave A Reply