Najljepša i najbolja pjevačica bivše Jugoslavije poginula u nesreći koja je zgrozila zemlju

0

Navršava se 41 godina otkako je u stravičnoj saobraćajnoj nesreći poginula Silvana Armenulić (38), jedna od najljepših i najpoznatijih pjevačica bivše Jugoslavije.

Bio je 10 oktobar 1976: Svakodnevni život na točkovima, koji je vodilo troje poznatih izvođača narodne muzike, tako se i završio: jedne večeri, na putu, uz strahovit tresak čelika…

Može li se zamisliti kako izgleda život u jednoj siromašnoj porodici s devetero djece. Sigurno nije sjajno. U takvom ambijentu rodile su se dvije sestre: Zilha (Silvana) Armenulić i Mirsada (Mirjana) Bajraktarević.

Otac Mehmed bojao se da neimaština i siromaštvo ne odvedu njegovu djecu na stranputicu. Kako kažu u Doboju, vrlo lijepo je pjevao, ali je djeci pjesmu zabranjivao.

– Poštovala sam oca – govorila je Silvana. – Kad sam počela pjevati po kafanama, promijenila sam ime da ne bih sramotila roditelje. Bila sam učenica srednje škole kada je igrao film “Gorki pirinač”, sa Silvanom Mangano u glavnoj ulozi. Tada su me prijatelji prozvali Silvana, nalazeći neku sličnost s poznatom italijanskom glumicom. Kasnije sam odlučila uzeti to ime.

Autobiografske pjesme

Deset godina je prošlo. Došli su prvi uspjesi, prve zlatne ploče.

– Sve moje pjesme dio su mog života – imala je običaj reći Silvana.

Govorile su o životu, ljubavi i ljepoti.

– “Šta će mi život bez tebe, dragi, kad drugu ljubav ne želim da imam. Sanjam te sanjam, skoro svake noći, samo si ti u srcu mom. Noćas mi srce pati, noćas me duša boli, teško je kad se voli, kad ostaneš sam…”

Za jednu od karakterističnih pjesama sama je napisala tekst:

“Srce gori, jer te voli, moja ljubavi. Zagrli me, poljubi me, život brzo prolazi…”

Nema li u tome neke simbolike? U posljednje vrijeme tražili su je na sve strane. Odlazila je na koncerte, snimanje ploča, turneje. Dostigla je zenit, ali se često pitala – čemu sve to. Nije doživjela, kao ostale školske prijateljice, djevojačku mladost, a radost tihog porodičnog života bila joj je uskraćena.

– Pola života sam provela u autima, garderobama, na koncertnim scenama. Umorna, neispavana, napeta, nervozna. Razmišljala sam više puta. Zavidjela sam braći i sestrama što žive običnim životom. Za 37 godina samo sam jednom bila na godišnjem odmoru.

Provela sam deset dana u Palma de Mallorci. Ostalo je proteklo u nekom grču, strahu i želji da sve sljedeće bude bolje i ljepše. Čovjek trči za nečim, a zna da nikad neće stići. Posebno u mom poslu. To je čokolada samo izvana slatka, iznutra ispunjena gorčinom. Tek kad se zagrize, osjeti se pravi ukus – žalila se Silvana.

Posljednjih dana bila je izuzetno sretna. U četvrtak je posjetila 14-godišnju kćerku Gordanu, odličnu učenicu osnovne i muzičke škole. Iste večeri pjevala je na koncertu u dvorani “Pionir” u Beogradu.

Savez udruženja estradnih umjetnika organizirao je priredbu čiji je ukupan prihod bio namijenjen regulaciji sliva Morave i izgradnji autoputa Beograd – Niš.

– Dobro je da se taj put jednom napravi – govorila je te večeri Silvana. – Toliko puta sam njime putovala s glavom u torbi. Red je da mu se odužim.

Tri dana kasnije, u nedjelju 10. oktobra uvečer, na 70. kilometru tog istog puta kod Kolara snašla ju je smrt. U svom novom automobllu Ford Granada, zajedno sa sestrom Mirjanom Bajraktarević i muzičarem Radetom Jašarevićem, koji je, sasvim slučajno, te večeri sjeo za volan.

Dvadesetpetogodišnja Mirjana Bajraktarević krenula je sestrinim putem. Željela je postati popularna kao i Silvana. U početku ju je Silvana odvraćala od te namjere, znajući šta se očekuje. Ali uzalud. Mirjana je od pjesme više voljela jedino majku Hajru.

Sestrina opomena

Početak nije bio lak. Gdje god bi se pojavila, gledali su je kao Silvaninu sestru. Nekoliko godina je prošlo i uloženi trud se isplatio.

Mirjana je snimala ploče, smiješila se s naslovnih strana časopisa, sve češće smo je viđali na televizijskim ekranima. Poslije kompozicije “Imala sam drugaricu”, Silvana je rekla da je Mirjana jedina koja je može naslijediti.

Starija sestra bila je tu da je uputi, posavjetuje, u teškim trenucima pomogne. Postala je njena najbolja prijateljica.

Međutim, sudbina je opet umiješala  prste. U jednom trenu odnijela je majci Hajri dvije kćeri…

Lijepo si svirao…

Dragi naš Bata Rade, evo baš sad pričamo o tebi. Mi smo svi zdravo i dobro. Tvojoj unuci se jako sviđa stan, koji si joj kupio prije petnaestak dana. U produkciji ploča RTV Beograd odlučili su da je zaposle. Baš lijepo od njih. Danas baš imamo neko snimanje u studiju V, Ljubinko je rekao da će se prvo raditi probni snimak.

Vrijeme je lijepo, veoma toplo za oktobar. Meteorolozi kažu – bit će još dan-dva tako, pa će poslije kiša.

Sjećaš li se onog puta u Milano. Ono kad si sa carinikom zamijenio torbu. Znaš, Bata Rade, kad si iz ureda odnio njegovu torbu punu formulara i pečata, a ostavio svoju sa violinom. Srećom, voz nije krenuo. Da smo otišli, mislili bi da smo neki prevaranti.

Usput da te podsjetimo. Jučer je bio snimak s “Beogradskog sabora” na televiziji. Jako dobro si svirao. Halal ti vjera. Samo, moramo ti priznati da si bio najbolji prošle sedmice u Aleksandrovcu. Ne da si svirao… Mi te pitamo – Bata Rade, što ti je. Ti se sve nešto smješkaš pa veliš:

– Prijatelji, znate li da je ovo moj, kruševački kraj! Ovdje sam se kao dječak kupao u rijeci, ovdje sam proveo djetinjstvo, red je da ovdje najbolje sviram.

Na sahrani je bilo puno ljudi. Samo da si mogao vidjeti. Znaš kad je umro Carevac. Onda si ti svirao na njegovoj sahrani. Ovoga puta smo za tebe svirali mi, cijeli tvoj orkestar. A sada, evo, ostaje nam samo da te se sjećamo, šefe naš i prijatelju naš…

Leave A Reply