OD UZORNOG SINA DO VRHUNSKOG POLITIČARA: U VREMENU KADA JE RAHMETLI ALIJA IZGUBIO VOLJU ZA ŽIVOTOM, NAJVEĆA PODRŠKA MU JE BIO SIN BAKIR

0

Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, je najkompletniji i najsposobniji bošnjački, pa i bosanski političar posljednja dva desetljeća. 

Ovakva tvrdnja kod određenog broja osoba, čitatelja može, a vjerovatno i hoće, izazvati negativne reakcije. Ali cilj tvrdnje nije da prebrojava, s jedne strane, zanesene navijače Izetbegovića, i, s druge strane, njegove, odnosno protivnike njegove politike. Ne. Ona je temeljena na komparativnoj analizi političara u političkom životu Bosne i Hercegovine posljednja dva desetljeća. Samo dio te analize je sadržaj ovog teksta.

Na početku, važno je raspraviti tezu po kojoj je Bakir tek mlađi Izetbegović. Oni koji o njemu na takav način govore i pišu ili nisu dovoljno upućeni u biografiju starijeg, Alije Izetbegovića i porodice Izetbegović uopće, ili su, pak zlonamjerni. Naime, veliki dio aktivnosti, naročito političke, Bakira Izetbegovića nastoji se ugurati u skute činjenice da je sin prvog predsjednika moderne Bosne i Hercegovine, „Kralja mudraca“, kako ga neki nazivaju.

Naravno, to što je Bakir sin Alije ima svoje prednosti – u odgojnom, obrazovnom i drugim segmentima života. Ali podvalom bi se mogla smatrati tvrdnja kako je Bakir to što jeste i sve što jeste, zapravo, samo zbog svog porodičnog stabla. Istina je drugačija i kompleksnija. S druge strane, ne primjećuje se kako je veliki dio svog mladalačkog života Bakir Izetbegović živio, a na momente i preživljavao, s ocem kojem je bila oduzeta sloboda. Treba zato stvari i izokrenuti i postaviti pitanje: Koliko je Izetbegović Mlađi utjecao na očuvanje mentalnog zdravlja i stanja svoga oca? Koliko je Bakir doprinio da Alija bude onakav kakvim ga pamte poštovaoci njegovog lika i djela?

Nakon poznatog Sarajevskog procesa Alija Izetbegović u ćeliji s gvozdenim vratima, iza rešetaka, provodi punih 2.075 dana. Kako je i sam pisao o tome, bili su to teški i nemilosrdni uvjeti. Svakakve, najcrnje misli su mu dolazile, pa i one koje stavljaju upitnik nad nastavkom takvog života. I nije ih uvijek bilo lahko odagnati. Svjetlo u surovoj zatvorskoj tmini bila su mu pisma njegove djece, kćeri Lejle i Sabine te sina Bakira. Neka od ovih pisama su publikovana. Iz njih se može pročitati kako nisu imala samo cilj da Aliji budu izvorom informacija, već da mu budu i uže za koje će se držati do konačne slobode. U tom kontekstu moraju se posebno izdvojiti pisma koja mu je slao Bakir.

U njima ponekad piše o svakodnevnici, o knjigama koje će Aliji poslati na čitanje, o gradu i njegovim ulicama, o unukama i o tome kako plešu, o nagradama koje pristižu iz svih krajeva svijeta, o kahvama – onima koje su zajedno pili i onima koje će tek popiti. Kroz pisma Bakira Alija je doživljavao olimpijski duh Sarajeva, osjećao kako nemilosrdno pada snijeg. Iz tih pisama Alija je saznavao i o drugim aktuelnostima u porodici i Sarajevu, pa tako i kada je premijerno igrao „Otac na službenom putu“, Emira Kusturice.

Najviše je bilo ohrabrenja, ulijevanja snage i nade. „Ti si, baba, stariji i inače pametniji od mene i znaš dobro kako čovjeka u životu snađe i pogodi i dobro i zlo, bez mnogo mogućnosti da se na to utječe; iznenada se sve smrači pa se onda, kada izgubiš svaku nadu, razvedri i tako ukrug. Vidjet ćeš da će tako i sada biti. Ne zna se šta je, ustvari, dobro, a šta loše, i šta će iz čega proizići“, piše tako Bakir Izetbegović ocu Aliji.

Mnogo je i primjera kada podstiče Aliju da izdrži i očuva fizičko, ali prije svega mentalno zdravlje, kada sin ocu govori da ga čeka i da za njega sprema najljepše odijelo u kojem će ponovno zakoračiti u slobodu. Tako, u jednom od pisama, Bakir piše i ovo: „Sportisti održe tijelo mladim i svježim duže od nas običnih ljudi koji ga ne koristimo, a ljudi koji koriste i vježbaju mozak sačuvaju duh duže od onih kojima glava služi za nošenje kape. Pošto si ti dobrog fizičkog zdravlja a ‘vijuge’ su ti stalno ‘pod naponom’, na bojim se da ćeš ikada biti senilni starac, kakve ja sažalijevam. Planiram se s tobom još dobro na ovom vilajetu ispričati i poživjeti. Ako Bog da…“

Mnogo je još pisama i u njima detalja koji nedvosmisleno ukazuju na nastojanja Bakira Izetbegovića da svome ocu pomogne da ne postane trajna žrtva progona i kazni nepravednog sistema. Alija je redovno upoznavan i s profesionalnim radnim angažmanom svoga sina. Piše tako Bakir, za kojega neki vole reći kako nikada ništa nije radio, kako uz redovan posao radi i na dva projekta, kako mu to uzima mnogo energije, ali kako ne odustaje jer je mnogo troškova koje treba pokriti. Piše mu i o svom radnom angažmanu u Neumu, o napredovanju na poslu, priznanjima i povišicama koje je zaslužio. Interesantno je i da Bakir u jednom pismu iz 1986. godine, sa srećom i ushićenjem, informira babu, kako je zvao oca, da je „došao u obavezu davati zekat“.

Bakir je ocu znao napisati i poslati i više pisama u jednom danu. Usto je stizao, pored posla, obaveza u porodici, supruge koja studira i kćerke koja je netom stigla na svijet, tu su svakako sve vrijeme i dvije sestre i njihove porodice, voditi pravne bitke, pisati i slati žalbe i molbe koje bi skratile Alijine dane robije.

Kada se podvuče crta, opravdano bi se moglo postaviti pitanje ko je kome bio od veće pomoći – otac sinu ili sin ocu? Ko je kome bio od veće pomoći za teške dane i godine koje su uslijedile? Ali to je intimna i porodična stvar i, sigurno, nijedan od njih ne bi pokušavao tražiti odgovor na takva pitanja.

Vratimo se političkom angažmanu Bakira Izetbegovića i tvrdnji iznesenoj na samom početku. Oni koji zastupaju tezu kako Bakir Izetbegović za političku karijeru treba zahvaliti svome ocu često citiraju i izjavu Alije Izetbegovića u kojoj on ne govori blagonaklono o svom sinu u politici. Dakle, zastupajući jednu tezu daju argument kojim je sami opovrgavaju. Alija, možda i zbog trnovitog puta kojim je sam hodio, nije želio da istim prolazi i njegov sin. Zbog toga ili uprkos i tome, odluka Bakira Izetbegovića da se aktivno uključi u politiku i stavi na raspolaganje svoja znanje i vještine narodu i državi ima i veću težinu. Usto, Bakir Izetbegović vrhunac, ako ga je još dosegao, svoje političke karijere doživljava godinama nakon smrti svoga oca. A slijedile su krupne, najkrupnije bitke, kako ih je i sam Alija najavio, one za pravdu u vremenima velike nepravde. Bakir u njih nije ušao spuštenog garda.

U posljednjih 15-ak godina najznačajnije i najteže političke bitke u Bosni i Hercegovini su one u kojima je na drugoj strani Milorad Dodik, uz logističku i svakojaku podršku: Republike Srbije, mnogih tamošnjih institucija predvođenih Srpskom akademijom nauka i umetnosti, pa konačno i Ruske Federacije. S takvom snagom i polugama koje su posljedica rata i Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, dakle Dejtonskog sporazuma, Milorad Dodik je s lahkoćom uništavao svoje političke suparnike.

U entitetu RS izbrisao je bilo kakav politički pluralizam i gotovo privatizirao taj dio Bosne i Hercegovine. Godinama, prema istoj matrici, Dodik je u sukobe uvlačio Harisa Silajdžića, Željka Komšića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžiju i brojne druge, a oni su na kraju ili u potpunosti politički poražavani ili su doživljavali strmoglav pad. Usto je Dodiku uvijek uspijevalo da krivce za sve političke neuspjehe identificira među svojim metama. I u tome je uglavnom imao uspjeha. Pa čak i kada je ciljao u međunarodnu zajednicu ili njene predstavnike u našoj zemlji. Jedini koji ne prima, već i zadaje udarce, odnosno ne pristaje na defanzivu i „igranje“ prema Dodikovim pravilima, jedini od kojeg se odbija ta mnogo puta viđena dodikovska matrica savladavanja protivnika upravo je Bakir Izetbegović.

Iako s mnogo manje alata u rukama, s više bošnjačkih i probosanskih političkih suparnika koji ponekad ne biraju oruđa i u ličnim napadima, sa skromnom inozemnom podrškom, s mnogo složenijom situacijom u Federaciji koja označava i dodatni front uz kompleksan odnos s HDZ-om i Draganom Čovićem koji iznova (i uz podršku službenog Zagreba) otvara i sudski zatvorene teme i dileme, opoziciju koja je prečesto vođena uskostranačkim i dnevnopolitičkim interesima, s brojnim izazovima koje rješava unutar vlastite stranke kojom rukovodi, Bakir Izetbegović uspijeva obuzdati, pa i kontrolirati, Milorada Dodika i usmjeravati politički kurs države. Baš to je jedna nova, do sada neviđena, paradigma u političkom životu Bosne i Hercegovine.

I ako je moguće govoriti o kraju Milorada Dodika u političkom životu Bosne i Hercegovine i okončavanju, poražavanju štetne i retrogradne politike čiji je on protagonist, onda najviše izgleda ima da borbu s takvim rezultatom dobije Bakir Izetbegović.

Leave A Reply